There's a hole in the world
like a great black pit
and it's filled with people
who are filled with shit!



People are strange
when you're a stranger,
Faces look ugly when
you're alone.
Women seem wicked
when you're unwanted,
Streets are uneven
when you're down.

Balzac

Stisak ruku, dodir obraza s njegovom kosom, riječ izgovorena tako blizu njezina uha da je osjetila toplinu studentovih usana, obuhvat njegove drhtave ruke oko struka, poljubac u vrat- bile su to zaruke njezine strasti.

I tako, sad kad čitam Goriota i mislim si kako je dosadan, nabasam na ovaj odlomak.
Divno i Slatko.

usudi se biti mudar

(ovo je.. moja zadaćnica iz drugog razreda. piše datum 15. prosinca 2009. enjoy)


ja: ''ovdje, dok stojiš i čekaš promjene vremena, pogledaj u svoje oči, u svoje srce, u svoju dušu. vjerujem da su oči ogledalo duše. onda kad se pogledaš, uhvati se kako razmišljaš o sebi. kakva si osoba? jesi li mudra osoba?
i tako dok stojiš i čekaš kišu i oblake, uhvati se kako razmišljaš ne samo o sebi nego o svemu. imaginarni i realni svijet. povlačiš to u sebe i gutaš misao. prestaješ razmišljati i ulaziš u neku vrstu meditacije.
osjeti kapljicu. osjećaš kad svaka kap dotakne tvoju kožu potpuno odsutan iz ovog svijeta svim osjetilima osim dodira.
a onda i to prestane. neki udaljeni zvuk budi te iz zanesenosti i otvaraš oči. sad si već potpuno izblijedio, kiša je oprala tvoje boje. ljudi gledaju u tebe dok stojiš na pločniku i ne razmišljaš. pročišćena duša. tek jedna među onima koje se kreću kao pčele. nemirne. zuje.
onda osjetiš slobodu, ali osjetiš i bol. ne onu fizičku, nego onu bol koja te tek na trenutak upozori kako si sam. sam si u razmišljanju. pomisliš kako si jedini koji se ovoga sjetio. naravno, nisi. nije važno. djelić sekunde osjećaš se posebno. mudro. stojiš i dalje izdvojem iz mase žuto-crnih odijela. počeo se stvarati krug onih koje ti zanimaš. postaješ atrakcija u malom krugu velikih žalaca. ponovno se osjećaš sam zato što si razmišljao a onda pustio tu misao da odleti u dubinu tvoje utrobe. zar si jedini? zar si jedini koji razmišljaš?
i onda mi reci definiciju hrabrosti. kad ju kažeš razmisli o njoj. hrabar je onaj tko se usudi napraviti nešto što druge plaši. neustrašiv. jesi li hrabar dok stojiš na kiši, razmišljaš da ne razmišljaš. iz zujećeg stanja u ono pročišćeno, kristalno, jasno. reci mi onda izdvajaš li se mudrošću, razmišljanjem?''

ti: ''imam asocijaciju ako ti pomogne da vidiš što sam i ja vidio. vidio sam starog Japanca u svetištu kako se igra papirom i stvara ždralove. djetinjasto, ha? je li on mudar?''

UHODA

Luka Petrović iz V.gimnazije je običan pizdek koji nema drugog posla nego uhodit mene i kopat po privatnim stvarima.

jebemu

A man of words and not of deeds
Is like a garden full of weeds,
And when the weeds begin to grow,
It’s like a garden full of snow.
And when the snow begins to fall,
It’s like a bird upon the wall,
And when the bird away does fly,
It’s like an eagle in the sky.
And when the sky begins to roar,
It’s like a lion at the door.
And when the door begins to crack,
It’s like a stick across your back,
And when your back begins to smart,
It’s like a penknife in your heart,
And when your heart begins to bleed,
You’re dead, you’re dead, you’re dead indeed.

Glósóli

moja.. neznam. najdraža pjesma?

lijepo su to odradili.

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke,9
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.12
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva.

Matoš

osjećam se, kao da je ovo moja životna priča.
emo

Moulin Rouge

red lipstick.white untherclothes.black corset.high heels.dirty couple.dirty dance.passion.blood. DEVIL and JEALOUSY

želim živjeti u mjuziklu. moluin rouge ili chicago. zašto život nije takav? da oni koji žele pjevati pjevaju a oni koji žele plesati neka plešu. ali ne u ovom stoljeću. 19. stoljeće je prerano za ikakve mjuzikle. 21. stoljeće je pre modreno. sa svim onim kretenskim mjuziklima kao high school musical.
20. stoljeće je savršeno. svaki njegov djelić. briljantin, kosa, meni popins, lak za kosu i ona dva koja sam već spomenula. nije važno kada su napravljeni nego vrijeme u kojem se odvijaju. savršeno retro vrijeme.

kutijica s gumbima, babuška, stari poni bicikl, slike i crteži, bomboni u šarenim omotima. s druge strane je uvijek lijepše i lakše. uvijek je tuđa trava zelenija.

to mi ide na kurac. zašto bi pisala velike posteve s pono nasranih gluposti i radila mudrosti. jednom jesam ali nikad ne pišem metre teksta. imam nekoliko razloga.
1. ni ovo što pišem osobe koje očekujem da to pročitaju to ne naprave. za to mi treba jebeno dugo vremena da na kraju nitko ne pročita. da sam to htjela pisala bi dnevnik a ne blog.
2. a ako pročitaju, htjela bi čuti njihovo mišljenje koje se ne sastoji od objašnjenja da im se sad ne da komentirati.
3. nisam toga kova. nije moj stil

sve se više sužava krug osoba kojima vjerujem. svi su ostali tu samo zbog predstave i pljeska, ruža i klanjanja publici. oni koji su mi važni znaju da njima vjerujem. nevolim one koji su tu zbog showa. ne skrivajte se. neću vas pojesti. samo da vam publika vidi lice i da pokažete meni i njima kakvi ste. ljudi s dva lica. sada dođite i poklonite se. da ljudi znaju tko ste i što ste. lice prek lica. skinite maske.

klik-klik

uzela sam kartonsku kutiju i premjestila je s police na pod, a onda sam sjela pored te kutije i počela vaditi stvari. vadila sam ih polako, svaku sam dobro pogledala i upila uspomene iz nje. vadila sam slike, knjige, igračke, odjeću, ploče, crteže. na dnu kutije pronađem bilježnicu. plava, s puno naljepnica, s uzorkom ribica i morskih zvijezda, sa spiralnim uvezom, požutjela od starosti. sporo ju listam i pokušavam se sjetiti koliko je stara. sjetim se. prvi srednje. listam i dalje. gledam u rasporede sati, kalendare na kojima sam odbrojavala dane do kraja polugodišta, bilješke o testovima, črčkarije. okrećem dalje. na svakoj stranici zastanem. pročitam sve što piše. upijem svako slovo. pjesme, crteži. listam dalje. popisi sexy čufti. prekriženi i išarani s popravcima i komentarima. preskočim jedan dio bilježnice i krenem listati od kraja. bilješke o debati. listam. listam. a onda dva crteža. toliko šareni a toliko ružni. gej demoni. iako je papir požutio, njihova boja i živost je još uvijek tu, kao i onaj dan kad su nacrtani rukom jednog umjetnika kojem sam davno davno bila model na fotografijama. osmjehnem se i listam. još malo bilješki, crteža, črčkarija. okrenem stranicu i naiđem na još jedan popis. drugačiji od ostalih. i ovaj je izkrižan, ali urednije, redak po redak. pisan ljubičastom tintom, s tetovažom iz žvake na rubu stranice. trudim se pročitati redak po redam. polako odgonetavam što piše. smijem se. pozivam njih. smijemo se.
smijeh odjekuje dvorcem.



volim vas

Erised stra ehru oyt ube cafru oyt on wohsi

Achtung! Achtung!
Trottel!
Einfaltspinsel!

a piicekpicek? Xda da *pa to kažem kad nekog žalimKaj to treba znacit xd Aha xd Oke...picekA yebigaonaj kaj ide pipipipipi sin od kokeKaj su tebi piceki jadni? Xd Njima je bas lijepo... Nemoraju razmisljat

opet čitam dlakavog lončara 2 kad se borba sa zmijom. taj mi nije
najdraži, al me podsjeća na prošlo ljeto. kad me nije toliko boljelo.

Zažmiri, stisni zube. Boljet će.

Filozofija i malo dulji post

htjela bi napisati knjigu. ne zato da postanem slavna. nego da znam kakav je to osjećaj držati vlastito djelo u rukama.
nikad to nisam mogla. čega god se primim s nekakvom inspiracijom i isčekivanjem kako ću to napisati ili napraviti, to uništim. kad vidim koliko je to različito od moje ideje razočaram se i bacim to, obrišem ili što već. i onda se živciram jer shvatim da imam toliko mašte i ideja ali ih nemogu realizirati jer su izvan mojih skromnih mogućnosti. nemam isti problem kao ella. da me inspiracija tek povremeno pukne. al da kad me pukne da znam što napisati. moj problem je savršeno realizirana ideja u glavi. točno zacrtano što želim. a kad se primim materijalnog stvaranja moje ideje, ee to ide već puno teže. kad crtam, ruka ne ide kako želim. kad pišem, nemogu se sjetiti riječi koja bi savršeno pasala. kad izrađujem nešto, žica se ne želi savinuti kako ja to želim ili se konac potrga. i onda sjebem ono kaj sam zamislila i onda sam ljuta na sebe. i ljubomorna na one koji mogu ostvariti svoje zamisli. i onda si razmišljam. kud je mene puklo da sam osrednja u svemu? da nemam ništa kaj mi ide najbolje, nego sam u svemu prosjek. i sad stari traže da nađem neku aktivnost. i nemam pojma kaj da napravim. bella, ti znaš da je irish maiden tečaj. a kad prođemo tečaj, očemo nastaviti ič il kaj? nadam se da ćemo nastaviti, jer onda moram smišljati novu aktivnost. a razmišljala sam i o tek wan do-u kojeg sam davno prekinula iako sam daleko došla. jel znaš da se moj tek wan do klub zvao metalac? ^^ a prije mi to niš nije značilo. mislila sam, ime ko ime. uostalom, glavni ured kluba je u domu sportova. to mi nije daleko. a ja opet razmišljam o budućnosti. i jučer sam ove izludila s mojim: kad ja dobim lovu od ljetnog posla... a ljetni posao još nisam nit našla. i već u nedovršenim porukama u mobitelu imam popis stvari koje si želim kupiti. a sastoji se od 4 sms poruke. i stalno si zamišljam stvari. i zamišljam kak će to biti. i onda ja smislim neku svoju sliku u glavi, i kad napokon dođe vrijeme za to iznenadit ću se koliko je to različito od onoga što sam si ja zamislila. imam pre bujnu maštu. iako znam da nisam jedina s tim problemom. i evo me sad tu. sjedim, pišem nešto (što opet nije ono što sam si zamislila jer sam prvo mislila pisati o sasvim drugoj temi al nisam imala riječi za nju), slušam metallicu, pričam s budućom žrtvom pete gimnazije i savjetujem ju o stanju u školi. brišem skoro svaku rečenicu, zastajkujem, mijenjam redosljed riječi. neide to tako glatko kako bi ja to željela. sad je upravo počela nova pjesma. prepoznajem stihove. odmah ih povezujem s naslovom pjesme da mogu odkriti o kojoj je pjesmi riječ. The Unforgiven. what I've felt, what I've known, never shined through in what I've shown, never be, never see, wont see what might have been, what I've felt, what I've known, never shined through in what I've shown, never free, never me, so I dub the unforgiven. potrudim se napisati par stihova. skužim da me svrbi ljevi dlan. i odma se sjetim one fore, da ak te svrbi ljevi dlan, da ćeš ostat bez love, il tak neš. odna si mislim: ha! tak i tak sam švorc! ko da mogu još neš zgubit. možda onu usamjenu funtu u novčanik sa višnjicama?
i onda malo skrolam gore dole po postu i skužim kak sam malo do sad napisala a sjedim tu već od pol osam. malo sam obeshrabljena, ali nastavljam pisati. odlučila sam ovaj post dovršiti danas. makar tu sjedila do ujutro dok se ne sjetim korisnih riječi za temu o kojoj sam mislila pisati. a mislila sam pisati o viteškom turniru na kojem sam bila s allegrom i ellom i vidom i jednom jedinom punoljetnom osobom koja se okreće na autocesti jer je promažila silaznicu za svetu helenu. ah, sad kad sam odkrila temu, i zagrizla za to da ću napisati ovaj post do kraja, zašto ne? dovršit ću ga ''lošim'' riječima. a onda se sjetim. pa ajmo to napraviti u bellinom stilu. nabrajat ću. ti bella i dalje imaš sva prava na ovakav stil pisanja. pa zato i kažem da ovo uzimam od tebe da mi opet nebi rekla kako ćeš staviti sva autorska prava na to. pa vratimo se na viteški turnir.

<3